Dioklecijanova palača
Dioklecijanova palača je antička palača cara Dioklecijana u Splitu. Oko 300. godine podigao ju je rimski car Dioklecijan i u njoj je boravio nakon povlačenja s prijestolja (305.g) do smrti (316.g). Sagrađena je u uvali poluotoka 5 km jugozapadno od Salone, glavnoga grada provincije Dalmacije. Ostatci palače danas su dio povijesne jezgre grada Splita koja je upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi još 1979. godine. Na osnovi podataka iz rimske karte, poznate po srednjovjekovnom prerisu (»Tabula Peutingeriana«), u toj uvali već ranije bilo je naselje Spalatum, kojemu ostatci i veličina do danas nisu utvrđeni. Početak gradnje Dioklecijanove palače nije točno utvrđen. Pretpostavlja se da je to bilo oko 295. godine, nakon uvođenja tetrarhije (vladavina četvorice). Ipak, deset godina nakon te odluke, kada je Dioklecijan abdicirao 305. godine, palača još nije bila dovršena, a postoje naznake da su se neki radovi odvijali dok je car boravio u njoj. Po čijoj je arhitektonskoj ideji palača izgrađena i tko su bili njeni graditelji, ne zna se. Međutim, uklesana grčka imena Zotikos i Filotas, kao i brojna uklesana grčka slova ukazuju na to da je određeni broj graditelja bio porijeklom iz istočnog dijela carstva, tj. da je Dioklecijan doveo sa sobom majstore s Istoka. Ipak, velika je vjerojatnost da je veliki dio radne snage bio lokalnog podrijetla. Osnovna građa je dolazila iz neposredne blizine. Bijeli vapnenac je dopreman s Brača i ponešto iz Segeta kraj Trogira; sedra se vadila iz korita obližnjih rijeka, a opeka se izrađivala u salonitanskim i drugim radionicama smještenim u blizini. Građevina kao cjelina nije imala neposredni uzor u dotadašnjem rimskom graditeljstvu. Njena izvornost proizlazi iz osnovne funkcije i prilagodbe položaju.
Dioklecijanova palača
Podrumi Dioklecijanove palače
naziva se natkriveni i dijelom podzemni prostor u najjužnijem dijelu Starog grada u Splitu. Riječ je o nadsvođenim, većim ili manjim dvoranskim prostorima i hodnicima između njih. Njihova površina velika je kao osmina čitave nekadašnje Palače. Oblikovani su pri gradnji Palače na položaju s padom prema morskoj obali, u svrhu izravnavanja razine južnog, rezidencijalnog dijela, s ostalim dijelovima Palače. Njihovi prostori imaju raznovrsne oblike: bazilikalni, centralni, centralno - križni, pravokutni itd. Zidovi su im služili za temelje carskim stambenim zgradama iznad njih pa su se oblici njihovih prostora vjerojatno podudarali s oblikom tih građevina koje su nestale oblikovanjem kuća i ulica Splita u srednjem vijeku. Vjerojatno su korišteni i za skladišni, možda i tamnički prostor. Kroz njihovu sredinu, kao dio glavnog kardina Dioklecijanove palače, poprijeko prolazi hodnik koji od Pločate Sv. Dujma vodi do izlaza na Rivu, tzv. porta aenea, lučka vrata nekadašnje Palače, i koji ih dijeli na istočni i zapadni dio. Duž njihove južne strane, uza zidine Palače, pruža se široki kodnik iz kojeg se pristupa u pojedine prostore Podruma. Vremenom su bili gotovo sasvim zasuti, ali svijest o njihovom postojanju u Splitu je trajno postojala i, sa strahopoštovanjem i pobožnošću, smatralo ih se tamnicama u kojima je car Dioklecijan mučio kršćane. No, neki poduzetniji Splićani koji su imali kuće iznad njih ponekad su probijali njihove svodove i preuređivali ih u vlastite skladišno - podrumske prostore. Njihovo iskopavanje započeto je u 19. stoljeću, a najveći zamah je imalo u 50-tim godinama 20. st. i do danas su većinom otkriveni. Zapadni dio Podruma očuvan je u cijelosti te je skoro sasvim pristupačan razgledavanju. Njihov se istočni dio tijekom srednjeg vijeka dijelom urušio, no i on je većinom danas otkriven i pristupačan javnosti, iako su zbog navedenog bezrazložno uništeni mnogo vrjedniji, srednjovjekovni i kasniji građevni sklopovi i ulice grada, zajedno sa starim samostanom i crkvom Sv. Klare, koji su se nalazili na mjestu urušenja i u njegovoj blizini. Ono što bi se možda trebalo smatrati pravom vrijednošću Podruma i po čemu je Split jedinstven u svijetu, jest činjenica kako se iznad njihovih dojmljivih, monumentalnih prostora, već gotovo tisuću i pol godina nalazi živo tkivo grada, ulice i kuće Splita. Podrumi se danas koriste kao atraktivni sajmeni i izložbeni prostor.
Podrumi Dioklecijanove palače
Marjan
Marjan i grad Split podno njega
Marjan je brdo, poluotok i park šuma smještena na zapadnom dijelu splitskog poluotoka, a i sam čini jedan manji poluotok. Podno brda Marjana, istočno, nalazi se grad Split. Samo brdo je visoko 178 metara, a najviši vrh mu se zove Telegrin. Ime Telegrin je dobio po tome što je na njemu u Napoleonovo doba bila stara brzojavna postaja. Marjan je nedjeljiv od Splita i splitskog poluotoka i pruža se od Marmontove ulice prema zapadu. Dužina mu je oko 3,5 km, a najveća širina 1,5 km. Sjeverna mu je strana od vapnenca, a južna od fliša u kojem dominira tupina nad kojom je nastalo plodno tlo. S južne strane na Marjanu je poluotok Sustipan, koji zatvara zajedno s Marjanom gradsku luku. Sam Marjan je smješten tako da čini prirodni valobran Kaštelanskom zaljevu. Površina Marjana je oko 340 ha, od čega je polovica pokrivena borovom šumom. Marjan je 1964. godine proglašen park-šumom i time zaštićen Zakonom o zaštiti prirode Republike Hrvatske.
Marjan
Crkve na Marjanu
Crkvica Sv. Nikole na Marjanu
Na području Marjana postoji znatan broj crkvica, a neke su vrlo stare i vrijedni su arheološki spomenici. Samo područje Splitskog poluotoka ima 40 sakralnih objekata, a uokolo Marjanskog poluotoka je 12 crkavâ. Na južnoj strani Marjana nalazi se crkva Gospe od Sedam žalosti, koja je izgrađena u 15. stoljeću. Na punti Marjana, kako se lokalno naziva krajnji zapadni rt, druga je crkvica, Sv. Jurja, datirana u 9. stoljeće. Nešto zapadnije i više, pod okomitim liticama smještena je crkvica Sv. Jere, građena u drugoj polovici 15. stoljeća, a u njoj se nalazi reljef Sv. Jeronima kojeg je napravio kipar Andrija Aleši. U blizini crkvice nalazi se Pustinjačka špilja u kojoj je navodno prebivao i Sv. Jeronim. Također na južnoj strani, samo dalje prema istoku nalazi se crkvica Betlem, građena u 14. stoljeću, a kasnije pregrađivana. Vrlo je lijepa i crkvica sv. Nikole, smještena na Vidilici. I na sjevernoj strani Marjana postoji crkva Gospe od Spinuta, za koju se smatra da je izgrađena u ranokršćanskom razdoblju, ali danas ima sve odlike kasnije pregradnje koja se dogodila u doba romanike. U uvali Bene, se nalazila starohrvatska crkvica sv. Benedikta, danas ruševina. Njene ostatke se pronašlo 2002. godine. Bila je građena u predromaničkom stilu, a datira ju se u 9.-11. stoljeće. Postoje pisani dokazi i o drugim crkvicama, ali su one tijekom vremena porušene, te su se izgubili materijalni tragovi njihovog postojanja. Marjan je dugo vremena bio utočište pustinjaka, a o tome govori i Perislav Petrić u svom feljtonu, objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji od 6. do 11. svibnja 2003. godine: U današnjoj pećini sv. Jere bio je stari oratorij sv. Cirijaka in spelunca, in grotta, kako zabilježi Toma Arciđakon. Uz oratorij je zabilježen podatak da bijaše u liticama brda Kirijelejson, nadalje ovaj naziv je identičan sa sv. Cirijakom. I špilja zapadnije u vertikalnoj stijeni, pregrađena od Karepića 1523. godine, bijaše eremitaža. Za pustinjake ili eremite po Marjanu nadbiskup Cosmi krajem 17. stoljeća navodi da su čuvari i sakristani marjanskih crkava
Crkve na Marjanu

 

Login Form
Register Form